Polaskom djeteta u vrtić neophodno je da roditelji i odgojitelji (i ostali odgojno-obrazovni stručnjaci) postanu suradnici u obavljanju zajedničke zadaće njege, skrbi, odgoja i obrazovanja djeteta (Mašković i sur., 2018). Jedino tako moguće je poticati cjelokupan razvoj djeteta koji se temelji na povoljnim i jedinstvenim odgojnim utjecajima. Iz navedenog proizlazi cilj suradnje roditelja i predškolske ustanove, a on je, jednostavno rečeno, boljitak, odnosno dobrobit djeteta (Rosić i Zloković, 2003).
Temelj kvalitetne suradnje može se postaviti korištenjem različitih komunikacijskih alata koje predškolske ustanove nude roditeljima, poput kutaka za roditelje, individualnih razgovora, roditeljskih sastanaka, kreativnih radionica, zajedničkih druženja, svakodnevne razmjene informacija prilikom dovođenja i odvođenja djeteta, zajedničkih grupa, i slično. No, kako bi suradnja postala kvalitetna, važno je osvijestiti da odgovornost za nju ne snosi samo jedna strana, već je to zajednički zadatak predškolske ustanove i roditelja (Mašković i sur., 2018).
Jedan od komunikacijskih alata koji se u vrtićkoj praksi koristi nedovoljno često (Wilson, 2016, Višnjić Jevtić, 2014, Ljubić, 2013, prema Rogulj, 2018) i za koji se često vežu negativne konotacije jer se očekuje da se primjenjuje kada je riječ o potencijalno „neugodnim“ temama (Starc, 2014) jesu individualni razgovori u dječjem vrtiću.
Individualni razgovori u dječjem vrtiću definirani su kao sastanci na kojima prisustvuju jedan ili oba roditelja radi razgovora o djetetu s jednim ili oba odgojitelja.
U razgovor može biti uključen stručni tim vrtića (Gluščić i Pušić, 2008). Mogu ga provoditi odgojitelji, roditelji ili članovi stručnog tima.
Tematski, individualni razgovori pokrivaju širok problematiku, pa poput prilagodbe djeteta na vrtić, specifičnih potreba djeteta ili roditelja, problema s kojima se dijete suočava, i slično (Rogulj, 2018).
Poznato je kako se u nekim dječjim vrtićima organiziraju roditelji individualni razgovori po skupinama na mjesečnoj razini i redovito se koriste i na razini grupe, a kako bi se roditeljima i odgojiteljima pružila mogućnost u nastavku donošenja nekoliko razloga zašto je važna komunikacija odgojitelja i roditelja o djetetu upravo putem individualnih razgovora.
Svakom je roditelju zasigurno važno znati kako njegovo dijete provodi vrijeme u vrtiću, jede li dovoljno, kako spava, ima li prijatelje, kako komunicira s vršnjacima i odraslima, kako reagira u pojedinim situacijama, sudjeluje li u organiziranim aktivnostima, kako napreduje u pojedinim područjima razvoja, i slično.
S druge strane, odgojiteljima je važno znati kako se dijete u pojedinim situacijama ponaša u obiteljskom okruženju i koje odgojne postupke roditelji pritom koriste.
Za razliku od svakodnevne razmjene informacija na vratima sobe dnevnog boravka djeteta tijekom koje se mogu prenijeti i dobiti samo kratke i šture svakodnevne informacije o djetetu (Mašković i sur., 2018), individualni razgovori predstavljaju pravu priliku za saznati sve prije navedeno. One su prilika za zajedničko praćenje razvoja djeteta kroz kontinuiranu razmjenu korisnih informacija o njemu, davanje stručnih savjeta vezanih uz razvoj odgojitelja ako su potrebni te zajednički dogovor oko strategija djelovanja vezanih uz specifičnu situaciju djeteta.
Odgojitelju možda ponekad situacija dopušta da roditelju „na vratima“ da pokoji „brzi“ savjet vezan uz neki problem ili stanje djeteta, no odgovaranje oko toga i kako bi trebali postupati kod kuće i u vrtiću određenim situacijama treba prepustiti za neku mirnije okruženje. Stoga, najspravniji odgovor koji odgojitelj može dati roditelju u tom trenutku jest poziv na individualni razgovor, a na roditeljima je da ga prihvate.
Iako razlozi zbog kojih se u vrtićkoj praksi uglavnom s odgojiteljima individualni razgovori održavaju stanja koja su uočena kod djeteta (npr. potencijalna rizičnost u nekom području) ili pak (npr. strane, određeni problemi (npr. strah, ponašanje ili emocionalne reakcije koje nisu u skladu s razvojnim fazama u kojoj se dijete nalazi) (Gluščić i Pušta, 2008), u prethodnom odlomku istaknuli smo da su individualni razgovori prilika za zajedničko praćenje razvoja djeteta odgojitelja i roditelja.
Dakle, oni ne trebaju biti inicirani samo u nekim kriznim situacijama kada se primijete ponašanja djeteta koja su zabrinjavajuća, već to mogu biti i ugodni razgovori o napretku djeteta (Jeić, Simić i Kuljašević, 2013), koje bi bilo korisno prakticirati redovito.
Određeni odgojitelji u svrhu praćenja i dokumentiranja razvoja djece i njihovih postignuća izrađuju individualne razvojne mape djece koje uključuju razne upitnike, razvojne liste, crteže, fotografije, anegdote djece, odnosno sve ono što može posvjedočiti djetetovu razvoju i napretku, stoga dolazak roditelja na individualne informacije za njih predstavlja priliku da im pomogne u prezentiranju djetetova razvoja i napretka u određenom periodu.
Na taj način roditelji dobivaju uvid u razvoj svog djeteta u pojedinim područjima, savjete kako poticati pojedine segmente djetetova razvoja kod kuće i pojašnjenja kako će to odgojitelji raditi u vrtiću. Prilikom razgovora oko realizacije individualnih razgovora, bez obzira na to tko ga inicira, potrebno je dogovoriti temu razgovora kako bi se i odgojitelji i roditelji mogli pripremiti za odgovarajući način za razgovor o djetetu (Rogulj, 2018).
To, primjerice, nije moguće prilikom svakodnevne razmjene informacija kod dovođenja ili odvođenja djeteta ili drugih oblika komunikacije, poput roditeljskih sastanaka jer imaju drugačiju svrhu i cilj.
Bilo da je tema razgovora neki problem, stanje djeteta ili se pak radi općenito o djetetovu razvoju i napretku u nekom razdoblju, individualni razgovor između roditelja i odgojitelja svakako treba biti opušten. No, to ne isključuje činjenicu da je vrlo važno i da bude na profesionalnoj razini, a za to je, bez obzira na odgojiteljevo znanje i iskustvo, potrebna stručna priprema (Gluščić i Pušta, 2008).
Kada odgojitelj pokaže roditelju da uistinu poznaje njegovo dijete i da je stručan u svome području, roditelj razvija povjerenje (Starc, 2014), a svi vjerojatno znate da je povjerenje jedan od temelja dobre suradnje (Mašković i sur., 2018).
Osim toga, komunikacija putem individualnih razgovora, s obzirom na to da se dogovaraju unaprijed i terminima koji odgovaraju svim sudionicima istog, omogućuje da se u isti uključe i članovi stručnog tima ako postoji za to potreba.
Ponekad se odgojitelj ne osjeća dovoljno kompetentnim za neko područje i potrebna mu je pomoć u rješavanju određenog problema (Gluščić i Pustaj, 2008). S druge strane, iako roditelji najbolje svoje dijete i u svakom trenutku može razgovarati o njemu, ponekad je potrebno da ipak detaljnije promisli o nekom problemu svog djeteta, da se slegnu dojmovi oko neke situacije o kojoj želi razgovarati vezano uz dijete, te mu je upravo individualni razgovor koji su unaprijed dogovoreni i omogućuju kvalitetnu pripremu u to da u miru pripremi svoja pitanja na koja bi volio dobiti odgovor od odgojitelja, što je u većini slučajeva vrlo teško, primjerice, na roditeljskim sastancima ili „na vratima“ sobe dnevnog boravka.
Odgojitelj se za individualni razgovor može pripremiti na različite načine. Ovisno o temi razgovora, osim promišljanja o teme što znaju o pojedinom djetetu, u čemu je napredovalo, u čemu je drugačije ili slično u odnosu na drugu djecu, s kojim se problemima ili poteškoćama suočava, i slično, korisno je djetetu porazgovarati s drugim odgojiteljem koji ga snima kako bi sagledali dijete iz neke druge perspektive.
Također, preporučuje se proučiti dokumentaciju o djetetu (individualne dosjee djece, zapažanja, razvojne mape, liste praćenja, likovni i drugi radovi) i približiti natuknice za razgovor kako se ne bi propustilo reći nešto što je važno (Starc, 2014).
Pokušaj razgovora „na vratima“ sobe dnevnog boravka ili nakon održanog roditeljskog sastanka često rezultiraju nezadovoljstvom obje strane jer na kvalitetu i mogućnost komunikacije utječu brojni drugi faktori – dijete koje vuče roditelja za ruku jer želi ići kući, druga djeca koja su ostala u sobi dnevnog boravka, a koja odgojitelji cijelo vrijeme krajičkom oka prate, drugi roditelji koji po završetku razgovora stoje pred učionicom da postave svoje pitanje, umor i manjak koncentracije odgojitelja nakon održanog roditeljskog sastanka.
Navedeno ukazuje na to kako je za dobru suradnju i uspješnost komunikacije između roditelja i odgojitelja potrebno osigurati odgovarajuće tehničke uvjete, a individualni razgovori kao oblik komunikacije između roditelja i odgojitelja upravo to omogućuju.
Konkretno, prilikom dogovaranja individualnog razgovora, roditelji imaju mogućnost odabira termina koji im najbolje odgovara. Također, upućeni su i na to kolika bi otprilike mogla biti dužina razgovora što je isto tako vrlo važno jer smo često ograničeni s vremenom, a tako možemo unaprijed organizirati svoj raspored. Da kvalitet održanog individualni razgovor. Nadalje, odgojitelji pripremaju i prostor u kojem će se održati razgovor kako bi njima i roditelju bilo ugodno. Prostor treba biti miran i tih kako bi bez ometanja mogli razgovarati o dogovorenoj temi (Gluščić i Pušta, 2008; Starc, 2014; Rogulj, 2018).
Iako je u središtu razgovora upravo dijete, važno je istaknuti kako u njemu zapravo nije umorena individualnom razgovoru. U tom vremenu, ako roditelj ne može osigurati odgovarajuću skrb o djetetu, zadatak vrtića je osigurati mogućnost odgovarajuće skrbi o istom (Rogulj, 2018).
U literaturi se ističu različite mogućnosti korištenja roditelje i odgojitelja imaju individualni razgovori. Naravno, najvažnija je korist za dijete, a ona se ogleda u tome da je nakon individualnog razgovora roditelja i odgojitelja moguće kvalitetnije zadovoljiti potrebe djeteta u vrtiću, više poštovati njegove specifičnosti i produbiti emocionalnu vezu s njime. Osim toga, dijete će se osjećati sigurnije jer ga roditelj s većim povjerenjem vodi u vrtić, a općenito, više će steći veće samopouzdanje jer će odgojitelji i roditelji biti zadovoljniji nakon razgovora.
Individualni razgovor roditelja pruža mogućnost praćenja razvoja djeteta u vrtiću, upoznavanja načina na koji funkcionira vrtić i ujedno pruža razvojne informacije o djetetu, ukazujući na cilj razgovora, a to se očituje od vrtića i okoline, daje mu priliku da se potvrdi kako dobar roditelj u očima odgojitelja i u svojim očima.
.avif)
.png)
.png){kind=small}