U odgojno-obrazovnoj praksi malo je pristupa koji uspijevaju biti istodobno jednostavni i duboko promišljeni kao Orff Schulwerk. Carl Orff i Gunild Keetman oblikovali su pristup u kojem dijete glazbu ne prima izvana, nego je upoznaje kroz tijelo, igru, govor i spontano istraživanje zvuka. Jedna od njegovih najvećih snaga jest to što djeca u njemu pronalaze smisao bez potrebe za objašnjenjem, glazbeni proces postaje iskustvo koje razumiju prirodno, iznutra.
Ovih 26 elemenata Orff Schulwerka pruža širok uvid u pristup koji je oblikovao generacije učitelja i glazbenih pedagoga diljem svijeta. Neki od njih prikazuju temeljna načela Orffove pedagogije, a neki osvjetljuju povijesni razvoj, ključne osobe i kulturni kontekst koji je pristup oblikovao. Zajedno otkrivaju ono što Orff naziva elementarnom glazbom - glazbom koja je jednostavna, ali ne pojednostavljena; ukorijenjena u ljudskom iskustvu, otvorena stvaranju i uvijek povezana s pokretom, govorom i igrom.
Svaki od elemenata predstavlja jedan uvid u Schulwerk, a u svom zajedničkom okviru čine cjelinu koja ovaj pristup čini jedinstvenim.
Elementarna glazba polazište je cijelog Orff Schulwerka: dijete glazbu ne prima izvana, nego je otkriva kroz vlastitu aktivnost.Učenje se odvija kroz ritam, pokret, govor i zvuk, unutar zajedničkog procesa u kojem skupina postaje glazbeni prostor. U ovom pristupu glazba nije cilj ni rezultat, nego iskustvo koje se oblikuje tijelom, niz doživljaja koji se shvaćaju tek kad se izvedu, otpjevaju, izgovore ili odsviraju.
Elementarna glazba nije pojednostavljena glazba, nego glazba kojoj dijete može pristupiti bez prethodnog znanja.
U njoj je ritam povezan s tijelom, melodija s govorom, a zvuk s pokretom jednako kao i s instrumentom. Aktivnosti zato počinju tjelesnom perkusijom, jednostavnim motivima i govorno-ritamskim obrascima. Kako dijete napreduje, spontani izrazi postupno se organiziraju u muziciranje, a veza glazbe i pokreta ostaje neprekinuta.
Ritam u Orff Schulwerku je tjelesno iskustvo. Djeca ritam doživljavaju kroz korak, hod, pljesak, tapkanje, njihanje i govor, kroz ono što im je urođeno i blisko. Zato se aktivnosti planiraju tako da ritam uvijek počiva na kretanju tijela u prostoru. Tek kad ritam postane fizički doživljen, može postati glazbeni obrazac. Ritam je prva struktura koja daje smisao zvuku i prva točka ulaska u zajedničko muziciranje.
Djeca pokretom shvaćaju trajanje, dinamiku, frazu, napetost i opuštanje. Kroz kretanje u prostoru razvijaju osjećaj za glazbenu formu i zajedništvo u skupini. Pokret pomaže djetetu da prije glazbe iskusi ono što će kasnije muzicirati. Zbog toga se učenje često odvija u krugu, u hodu ili kroz improvizirane sekvence koje povezuju tijelo i zvuk. Pokret organizira učenje jednako kao i instrument.
Schulwerk počiva na skupini kao prostoru učenja. Dijete razvija sluh, ritam i osjećaj glazbene strukture kroz odnos s drugima, a učitelj se brine za jasne uvjete rada: raspored aktivnosti, ritam smjene zadataka, sigurnost u pokretu i strukturu vremena. Uloga učitelja nije demonstracija nego organizacija — stvaranje situacija u kojima djeca mogu samostalno istraživati, predlagati i stvarati. U tom se procesu prepoznaje osnovna vrijednost pristupa: glazba postaje sredstvo za razvoj inicijative, samopouzdanja i komunikacije.
Instrumenti imaju funkciju dostupnosti. Udaraljke, ksilofoni i metalofoni omogućuju djeci da uđu u glazbeni proces bez tehničkih prepreka. Važan je odnos zvuka i pokreta, a ne interpretacija skladbi. Učitelj bira instrumente i materijal kako bi omogućio sudjelovanje svima, bez selekcije prema glazbenom predznanju. Zbog toga se originalne skladbe Orffa i Keetman koriste kao referentni materijal, a ne kao sadržaj koji treba reproducirati.
U radu se povezuju glazba, pokret i govor, ali ne kao tri područja, nego kao tri manifestacije istog procesa. Dijete preko pokreta razumije ritam, preko govora razumije melodijski luk, a preko zvuka uči organizirati svoje ideje. Ta povezanost omogućuje cjelovit razvoj i objašnjava zašto se Schulwerk uspješno primjenjuje u različitim kulturama i dobnim skupinama. Pristup se prilagođava kulturnom okruženju, ali temeljna načela ostaju stabilna: jednostavna struktura, jasni ritamski obrasci, naglasak na inicijativi djeteta i važnost skupine kao okvira.
U Orff Schulwerku improvizacija je jedno od središnjih mjesta učenja. Orff i Keetman postavili su je u sam temelj pristupa jer su u njoj prepoznali prirodan nastavak dječje igre: istraživanje, spontanu gestu i slobodno stvaranje. Cilj nije reproducirati postojeću glazbu, nego razvijati vlastite ideje, ritmove i melodije, glazbeni ''jezik“ koji dijete gradi iznutra.
Najprije kroz oponašanje kratkih fraza ili ritamskih uzoraka, zatim kroz istraživanje različitih zvukova tijela, glasa i instrumenta. Unutar jasnih okvira, ograničenog broja tonova, jednostavnog metra ili pentatonike, djeca oblikuju vlastite melodije i ritmove. Kako se iskustvo gomila, improvizacije se pretvaraju u male glazbene cjeline koje se mogu ponoviti, organizirati ili zapisati.
U Orffovu pristupu rezultat nema smisla bez procesa koji mu prethodi. Djeca moraju imati dovoljno vremena da predlažu, pogriješe, ponove, promijene i oblikuju ideju. Završna izvedba je smisleni trenutak, ali nikad primarni cilj. Vrijednost se nalazi u iskustvu koje dijete stječe dok oblikuje zvuk, pokret i govor, odnosno, u onome što uči o sebi i skupini dok stvar stvara.
U Orff Schulwerku govor je polazna točka glazbenog iskustva jer nosi ritam koji dijete već poznaje. Svaki jezik, a posebno dječji govor, ispunjen je prirodnim naglascima, sinkopama, ubrzanjima i usporavanjima. Djeca te ritamske obrasce ne moraju učiti. Zato je prijelaz iz govora u ritamsku aktivnost najsigurniji i najlogičniji put prema glazbi.
U praksi se koriste kratki jezični oblici koji već imaju inherentan ritam: brojalice, uspavanke, igre s imenima, kratke izreke i glasovne improvizacije. Takvi tekstovi omogućuju djeci da ritam prvo osjete u tijelu, zatim ga prate pokretom (pljesak, tapkanje, korak), a tek potom prenose na instrument. U ovoj spiralnoj strukturi dijete se najprije oslanja na ono što mu je poznato - glas i tijelo - a zatim ulazi u glazbeni proces iznutra, bez tehničkih prepreka.
Uloga učitelja je ponuditi tekst koji omogućuje jasan ritamski impuls, ali i prostor za varijacije. Jedan isti niz slogova može biti izgovoren polako ili brzo, tiho ili glasno, u paru ili u skupini. Kroz te promjene dijete intuitivno uči o tempu, dinamici, artikulaciji i frazi. Tek kasnije, kada ritam postane stabilan, dodaje se melodijska linija, prema Orffovoj ideji da melodija proizlazi iz ritma, a ne obrnuto.
Govor je tako prvi ''instrument“ Schulwerka i prvi oblik notacije: dijete ga razumije bez objašnjenja, može ga mijenjati prema vlastitom osjećaju, i može u njemu pronaći ritamsku logiku prije nego što se susretne s glazbenim simbolima.
U Orffovoj pedagogiji određene jezične strukture smatraju se posebno prikladnima za ritamske aktivnosti. Brojalice, izreke, zagonetke, poslovice i uspavanke nose snažne ritamske konture i mogu postati glazbeni materijal bez ikakvih preinaka. Njihovi naglasci, ponavljanja i ritmizirani slogovi stvaraju okvir u kojem dijete može lako pronaći ritam, varirati ga i prenijeti u pokret ili instrumentalnu pratnju.
Ritamski obrasci nastali kroz govor prenose se na instrumente kada dijete stekne dovoljno sigurnosti u tijelu. Bubnjevi, štapići, šejkeri ili jednostavni Orffovi instrumenti omogućuju da se izgovoreni obrazac pretvori u svirani. U tom trenutku dijete stječe iskustvo pretvaranja jednog oblika izraza u drugi - ono što je prije bilo zvuk glasa postaje zvuk materijala. Ovaj prijelaz razvija osjećaj za formu i stabilnost ritma.
U Orffovu pristupu melodija se ne uvodi kao apstraktna visina tona, nego kao prirodno proširenje ritamskog obrasca. Najprije se učvrsti ritam teksta, zatim mu se pridruži jednostavna melodijska linija koja slijedi intonaciju govora. Djeca tako uče da melodija nije odvojena od jezika, nego da proizlazi iz njega. Ovaj prijelaz čini melodijsko učenje logičnim i intuitivnim.
U Orff Schulwerku pentatonika (ljestvica od pet tonova) je početni melodijski prostor u kojem djeca mogu stvarati bez straha od pogreške. Zbog odsutnosti polustepena, gotovo svaka kombinacija tonova zvuči skladno, pa se improvizacija događa spontano. Orffovi instrumenti s uklonjivim pločicama omogućuju da se jednostavno oblikuje C-pentatonika, a odgojitelj/učitelj je po potrebi postupno proširuje prema dijatonici. Budući da su pentatonski obrasci već prisutni u dječjem govoru i spontanim napjevima, pentatonika postaje prirodan ulaz u melodiju i samostalno muziciranje.
Orff Schulwerk nastaje kroz dugotrajnu suradnju Carla Orffa i Gunild Keetman u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Carl Orff donio je temeljnu ideju elementarne glazbe, glazbe povezane s pokretom, govorom i jednostavnim oblicima izraza. Gunild Keetman tu je ideju pretvorila u sustav praktičnih postupaka. U Güntherschuleu, školi koja je od 1920-ih do 1940-ih bila središte istraživanja ritma, plesa i glazbe, zajedno su razvijali modele rada koji su se svakodnevno isprobavali u praksi.
Orff Schulwerk nastaje u Güntherschuleu, školi za ritam, glazbu i gimnastiku koja je od 1924. do 1944. bila jedinstveni eksperimentalni laboratorij za povezivanje pokreta, glazbe i improvizacije. U tom okruženju Orff i njegove suradnice svakodnevno su istraživali kako tijelo, glas i ritam mogu postati polazište glazbenog učenja. Güntherschule je bila prostor gdje se pristup oblikovao iz prakse, i to kroz rad s mladima koji su učili glazbu kroz pokret, igru i zvuk.
Gunild Keetman bila je ključna suradnica Carla Orffa i jedna od osoba koja je oblikovala samu jezgru Schulwerka. Mnoge vježbe, modeli rada i pristupi koji se danas smatraju orffovskima potječu upravo od njezina praktičnog rada u Güntherschuleu. Keetman je svoje ideje razvijala u neposrednom kontaktu s djecom i mladima, kroz improvizaciju, rad s pokretom i ritamske igre, čime je dala pristupu njegovu prepoznatljivu pedagogiju.
Nakon Drugog svjetskog rata Schulwerk dobiva novi zamah. Godine 1948. Bavarski radio emitira seriju obrazovnih emisija u kojima Orff i Keetman predstavljaju svoje ideje široj publici. Format radija pokazao se idealnim: pristup se mogao čuti i primijeniti u učionicama diljem Njemačke, a učitelji su ga brzo počeli integrirati u svoj rad. Ovaj ''drugi početak“ omogućio je Schulwerku da izađe iz okvira jedne škole i postane međunarodni pedagoški pokret.
Carl Orff opisuje razvoj Schulwerka metaforom Wildwuchs - ''divlji rast“. Preuzima je iz prirode: biljke koje rastu uz put ili među kamenjem nitko nije planirao, ali unatoč tome ostaju snažne i izdržljive. Tako i Schulwerk nije nastao kao unaprijed iscrtana metoda, nego kao niz rješenja koja su se oblikovala u praksi: u učionicama, plesnim studijima, radijskim emisijama i susretima učitelja. Pristup je izrastao iz stvarnih potreba, pokušaja i improvizacija, a ne iz teorijskog priručnika.
Metafora upozorava i na opasnost pretjerane standardizacije. Kada bi se Schulwerk strogo zaveo u upute, obrasce ili protokole, izgubio bi ono što ga čini živim - sposobnost da se prilagođava jeziku, kulturi i ritmu zajednice. Wildwuchs zato opisuje pristup koji raste ondje gdje pronađe plodno tlo i koji se različito razvija u različitim okruženjima.
Orff Schulwerk od početka je zamišljen kao okvir, a ne kao stil, što ga čini prirodno prenosivim u različite kulture. Iako je nastao u Europi, ne oslanja se na jedan glazbeni jezik nego na univerzalne ljudske impulse: ritam, pokret, govor i igru. U praksi to znači da se pristup lako prilagođava lokalnim tradicijama. U Japanu se povezuje s haiku ritmovima, u Africi s poliritmijom, u Južnoj Americi s tradicionalnim plesovima, a u Europi s govorom i pjesmama pojedinih jezika. Schulwerk ne nameće ''zapadnjački“ stil: on samo nudi strukturu u koju svaka kultura unosi vlastiti zvuk.
Elementarna glazba i jednostavni oblici muziciranja čine Orff Schulwerk dostupnim svim generacijama. U predškolskim skupinama potiče spontani izraz, igru i zajedništvo; u školama razvija slušanje, suradnju i osjećaj ritma; u radu s odraslima i starijima otvara prostor za kreativnost, pokret i komunikaciju. U terapijskom području omogućuje osobama različitih sposobnosti da se izraze bez pritiska usporedbe ili pogreške. Zbog jednostavnih instrumenata i jasnih struktura, svatko može sudjelovati, bez obzira na glazbeno predznanje.
- Kowalke, Kim H. (Spring 2000). Burying the Past: Carl Orff and His Brecht Connection. The Musical Quarterly. 84 (1): 58–83.
- Özevin, B. (2018). Humanistic, artistic and pedagogic aspects of Orff-Schulwerk music and dance pedagogy. International Journal of Human Sciences. 15(1): 8-23.
- Perlmutter, A. (2009). Orff-Schulwerk with and without Orff instruments. Teaching Music
- Shamrock, M. (1997.). Orff-Schulwerk: An Integrated Foundation. Music Educators Journal. 83(6): 41-44.
- Voigt, M. (2013). Orff Music Therapy: History, principles and further development. Approaches: Music Therapy & Special Music Education. 5(2): 97–105.
.png)
.png){kind=small}