Ona ne isključuje govor, već ga pročišćava i čini smislenim. U odgojno-obrazovnom kontekstu, tišina nije praznina ni odsutnost aktivnosti, već aktivno stanje pažnje, prisutnosti i osluškivanja. Ona omogućuje da dijete usmjeri pogled prema unutra, da primijeti vlastite misli, emocije i impulse te da se poveže s onim što uči na dubljoj razini. U tišini se razvija unutarnja refleksija, ali i osjetljivost prema drugima. Kad odgojitelj svjesno koristi tišinu, on poziva dijete na promatranje, na mirno istraživanje i na poštovanje ritma koji je autentičan svakom djetetu. Tiha pedagogija zato ne odustaje od riječi, već ih usporava, pročišćava i vraća im značenje. U prostoru gdje nema žurbe ni stalnih uputa riječ ponovno dobiva težinu, a dijete uči da i tišina može govoriti – nježno, ali snažno, kroz prisutnost, pogled, pokret ili dah.
Kada promatramo današnji odgojno-obrazovni kontekst, teško je zanemariti činjenicu da su djeca uronjena u stalni ritam podražaja. Život u ubrzanju postao je norma. Prostor odzvanja bukom, komunikacija je brza i fragmentirana, digitalna prisutnost stalno prisutna, a očekivanja odraslih sve veća. Djeca se prilagođavaju tempu koji nije njihov; trče između aktivnosti, upijaju informacije prije nego što ih uspiju obraditi i djeluju u okruženju koje rijetko dopušta zastajanje. U takvom svijetu tišina više nije prirodno stanje, već vještina koja se mora ponovno učiti. Ona nije nešto što se spontano dogodi, već prostor koji odrasli moraju stvoriti, zaštititi i ponuditi djetetu.
U odgojno-obrazovnom prostoru tišina nije odsutnost zvuka, nego prisutnost pažnje. To je stanje u kojem dijete susreće sebe, promatra vlastite misli, osjećaje i impulse, te se povezuje s onim što uči na dubljoj razini. U tišini se rađa refleksija, a s njom i sposobnost da prepoznamo sebe i drugoga.
Pedagoška vrijednost tišine leži upravo u tome što otvara prostor unutarnjem svijetu djeteta. U trenucima zaustavljene buke, dijete može promotriti što osjeća, preispitati što želi reći, otkriti kakav ritam nosi u sebi. Tišina omogućuje ono što žurno izgovorene riječi prikrivaju – mogućnost da misao sazrije. U tom prostoru, pogled postaje dublji, pokret usporeniji, a prisutnost autentičnija. Tiha pedagogija stoga ne odustaje od riječi; ona ih usporava, pročišćava i vraća im težinu. Uči dijete da komunikacija nije samo niz zvučnih impulsa, nego susret, odnos i razumijevanje.
Torralbina misao o „semantici i sintaksi tišine“ ovdje dobiva novu dimenziju. Djeca danas savršeno barataju jezikom – govore, pišu, tumače – ali rijetko znaju šutjeti smisleno: biti prisutna bez potrebe za brzim odgovorom, promatrati bez žurbe, dopustiti drugome da bude viđen i čut bez prekidanja. Tišina, kao i govor, ima svoju gramatiku. Ona uči strpljenju, samoregulaciji, empatiji. Uči djecu kako promatrati svijet, ali i kako biti promatrano biće – bez straha, bez pritiska, bez stalne potrebe da „nešto rade“.
Stvaranje prostora tišine u odgojno-obrazovnom radu nije pitanje potpunog mirovanja, ukočenosti ni odsustva zvuka. Riječ je o stvaranju atmosfere u kojoj tišina postaje siguran, smislen i podržavajući prostor učenja. U praksi, to je suptilna, ali izrazito moćna pedagoška vještina. Odgojitelj ti radu pristupa pažljivo, svjesno i s dubokim razumijevanjem djetetovih ritmova.
Prvi korak uvijek je osobni ritam odgojitelja. Djeca prepoznaju i preuzimaju emocionalni ton odraslih. Kada je odgojitelj usklađen, prisutan i smiren, već ta kvaliteta stvara tihi prostor u kojem je moguće uroniti u istraživanje, promatranje i unutarnji rad. Tišina se, na neki način, prenosi pogledom, stavom i dahom - kao nevidljiva pedagogija koja oblikuje odnose.
Prostori tišine mogu nastati i u svakodnevnim ritualima. Trenutak presvlačenja nakon igre na vanjskom prostoru može biti tiši kada odgojitelj vodi pokret usporenim tempom i povremenim šaptom. Tijekom likovnih aktivnosti, djeca lako prirodno utonu u tihi tok; odgojitelj tu tišinu čuva nenametljivo, ne prekidajući ju nepotrebnim verbalnim uputama. Tijelo postaje prvi instrument: sporiji pokret, mekši korak, lagani dodir po ramenu umjesto riječi.
Kutak za osamu, mekani jastuci, pogled prema prozoru, stol za promatranje prirodnih materijala ili svjetlosna kutija mogu biti poziv na tiho istraživanje. Ne govorimo o „kutku za smirivanje“, već o prostoru u kojem je omogućeno ostati neko vrijeme sa sobom.
Ono što tišinu uistinu čini pedagoški vrijednom jest njezina namjera. Kada odgojitelj namjerno ne prekida dijete dok promatra kap vode na dlanu, dok dugo vrti kamen u ruci ili tiho slaže kocke, šalje jasnu poruku: tvoje vrijeme vrijedi, tvoje misli imaju prostora, tvoja unutarnja tišina je dobrodošla.
Prostor tišine rezultat je pažljivog promišljanja, osobne prisutnosti i pedagoške senzibilnosti odraslog koji razumije da se najvažniji procesi učenja često događaju u tišini - u prostoru u kojem ništa ne žuri.
(1) Duici, L. (2021). La práctica del silencio como una herramienta educativa: directrices para la educación basada en competencias. Pristupljeno 13.11.2025. https://www.scielo.br/j/ep/a/zttHtvVMDQxHcgCvLG4J3sk/
(2) Llerena, G., Abril, T., i Engracia, M. (2025). La pedagogía del silencio: Estrategias no verbales para fomentar la autorregulación emocional en el aula. Pristupljeno 13.11.2025. https://www.researchgate.net/publication/391653814_LA_PEDAGOGIA_DEL_SILENCIO_ESTRATEGIAS_NO_VERBALES_PARA_FOMENTAR_LA_AUTORREGULACION_EMOCIONAL_EN_EL_AULA
(3) Torralba Roselló, F. (n.d.). Pedagogía del silencio. Manuskript, Universidad Ramon Llull.
.png)
.png){kind=small}