Dolazak ljetnih mjeseci znak je da se bliži kraj pedagoške godine. Tempo rada postaje sve opušteniji jer se prelazi na ljetni režim rada. No, kraj pedagoške godine znači i da su upisi djece u vrtiće pri završetku, a pred nama su nove odgojne skupine i nova prilagodba djece na uvjete novoupisane djece i pravila.
Iako se prvi dani pohađanja dječjeg vrtića često smatraju značajnijim izvorom stresa i napetosti, i promjena odgojne skupine može izazvati podjednaku količinu stresa i mnogih neugodnih emocija. Kod Vas Vygotsky ideju adaptacije proširuje na sve promjene okruženja, jer upravo promjena podrazumijeva određenu prilagodbu na nova pravila i socijalne odnose.
Prema Vrabac i Pauletić (2020) kada se teške adaptacije podijele na određene skupine prema svojim karakteristikama i uzrocima, najviše poteškoća se javlja kod djece koja imaju izražene socio-emocionalne teškoće. Prema mišljenju odgojitelja, adaptacijski period se u jaslicama i vrtiću u prosjeku traje mjesec dana, i to uobičajeno. Unatoč tome, statistike pokazuju da se u ovom vremenu javlja veći broj težih adaptacija, posebno kod djece koja dolaze u vrtić po prvi puta.
Adaptacija predstavlja prilagodbu djeteta na jaslice ili vrtić, odnosno vrijeme ili proces koji je potreban djetetu da se prilagodi na novonastalu situaciju. Kako bismo bolje razumjeli tešku adaptaciju, važno je znati koje su najčešće značajke ove prilagodbe. One mogu uključivati plač, odbijanje hrane, poteškoće u spavanju, povlačenje ili agresivno ponašanje te druge emocionalne i socijalne promjene ovisno o djetetovim osobinama i karakteristikama.
Lam i Pollard (2006, prema Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020) adaptaciju, odnosno prilagodbu djeteta na jaslice ili vrtić definiraju kao vrijeme ili period koji je potreban djetetu da se prilagodi na novonastalu situaciju. Njezina osnovna zadaća je uspostavljanje socio-emocionalne veze između djeteta i odgojitelja uz uspostavljanje osjećaja sigurnosti, privrženosti i povjerenja” (Mašković i sur., 2018:37).
Prema Raikhon Makhambetov (2023), proces adaptacije uključuje fizičku i psihološku komponentu. Fizička se odnosi na prihvaćanje vrtićke rutine, prehrane te ostajanja u vrtiću, a psihološka uključuje prihvaćanje odvajanja od roditelja (posebice majke), kontaktne interakcije s većim brojem djece, novih pravila ponašanja i učenja većoj samostalnosti.
S obzirom na Vaše profesionalno iskustvo, reagiranje sustava na djecu različitog predškolskog uzrasta, a to je Mašković i suradnici (2018) pripisuju njihovoj dobi, prijašnjim socijalnim iskustvima i stupnju povezanosti s članovima obitelji.
Razlikujemo emocionalne i tjelesne reakcije na adaptaciju. Emocionalne reakcije uključuju tugu, strah, plač, razdražljivost, agresivnost, regresiju u ponašanju, poteškoće u interakciji s vršnjacima i odraslima, te smanjenu uključenost u aktivnosti. Tjelesne reakcije mogu se očitovati kroz promjene apetita, spavanja, češće obolijevanje, psihosomatske tegobe poput bolova u trbuhu ili glavobolje (Mašković i sur., 2018).
Trajanje razdoblja adaptacije ovisi o različitim čimbenicima, poput djetetove dobi, njegovim prijašnjim socijalnim iskustvima, temperamentu i kvaliteti odnosa s obitelji. Konkretno, u praksi se trajanje perioda adaptacije vrtićke djece odvija u prosjeku kroz tri tjedna do dva mjeseca, ovisno o individualnim karakteristikama djeteta te specifičnostima organizacije i okruženja. Pravi znak da je prilagodba završila je opušteno ponašanje i vedrina djeteta prilikom dolaska u vrtić, a barem u istom, da ne prestanak plača i pravovladavanja (Mašković i sur., 2018).
S obzirom na duljinu trajanja, razlikujemo tri osnovna tipa adaptacije: lakusrednju i tešku adaptaciju(Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020).
Laka adaptacija traje u pravilu 10 do 15 dana i ona se smatra normalnom pojavom prilikom kretanja djeteta u vrtić (Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020). Znakovi da dijete prolazi laku adaptaciju su sljedeći (Raikhon Makhambetova 2023):
- dijete je sretno kada ide u vrtić,
- uključuje se u skupinu,
- lako i brzo uspostavlja komunikaciju s odgojiteljima i djecom,
- brzo pronalazi zajednički jezik s drugom djecom i igre s njima,
- nema negativne reakcije kod obavljanja uobičajene vrtićke rutine (npr. obroci, sjedenje, aktivnosti spavanja),
- ima pozitivne emocije vezane uz vrtić.
No, usprkos tome, uobičajeno je da se tijekom lake adaptacije kod djece javljaju neke negativne emocionalne i tjelesne reakcije, poput gubitka apetita i poteškoća u spavanju (Raikhon Makhambetova, 2023), ali one brzo prestaju.
Ako proces adaptacije ne završi u periodu od 10 do 15 dana, nego se produži do 30 dana, riječ je o srednjoj (srednje teškoj) adaptaciji. Djeca koja prolaze takav oblik adaptacije obično nemaju dovoljno socijalne interakcije s drugom djecom prije polaska u vrtić, imaju povećanu potrebu za roditeljem, manjak osnovnih vještina te se koriste neprimjerenim oblicima ponašanja (agresivnost, negativizam) u sebi, a i prema djeci i odgojiteljima (Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020). Reakcije su slične kao kod lake adaptacije, no trajanje reakcija i učestalije ih karakterizira. Uz to se kod djece može primijetiti slabiji apetit, anksioznost, nesigurnost u novim situacijama, nedovoljna samostalnost u aktivnostima, kao ni želja za uključivanjem u iste. Nakon takvih reakcija, prebrodivši ih, odgojitelji ih uključuju se u aktivnosti s djecom.
Na kraju, ako se dijete nije prilagodilo na vrtić i nakon mjesec dana, možemo tvrditi kako je riječ o teškoj adaptaciji. Teška adaptacija se prepoznaje prema težim znakovima i simptomima, s karakterističnijim i češćim reakcijama i pojavljuju se kod djece koja se sporije adaptiraju. Fizički simptomi su, primjerice, pregrijavanje, bolovi u trbuhu, odbijanje obroka, učestalo obolijevanje i pad imuniteta, dok su regresije u ponašanju dijagnostične i na emocionalnom nivou, neukrotivom razdražljivošću, neposluhom, nesuradljivošću, nedruštvenošću, agresijom (Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020). Raikhon Makhambetova (2023) dodaje kako stres djeteta može biti toliko jak da utječe i na njegovo funkcioniranje kod kuće i u odnosu s obitelji. Djeca koja prolaze tešku adaptaciju možda će biti spremna za kolektiv tek kada prođe šest mjeseci od upisa u vrtić. U ovom slučaju, dijete pokazuje bolesna mjesta kod djece koja se prilikom adaptacije više odvajaju od roditelja, nemaju kontinuitet uobičajenih vrtićkih rutina ili izražavaju izljeve bijesa (tzv. tantrumima). Osim što dijete ne želi ili redovito u vrtić, ne sudjeluje u ponuđenim poticajima i igrama, ne prilazi drugoj djeci, ne uključuje se u skupinu niti u interakciju s drugom djecom, i slično.
S obzirom na to da ishodi prilagodbe kod djece imaju izravan utjecaj na razvoj privrženosti, psihički razvoj i mentalno zdravlje djece (Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020), organizacija procesa prilagodbe u dječjim vrtićima treba se temeljiti na znanstvenim činjenicama i praksama koje su se pokazale dobre te biti pomno planirana i organizirana od samog početka. Stoga, nije na odmet prisjetiti se nekih općih smjernica koje mogu pomoći pri organizaciji procesa adaptacije kako bi ona od samog početka tekla pravim tijekom jer ponekad, usprkos našem profesionalnom iskustvu i znanju, neke korake nesvjesno preskočimo i time potencijalno možemo otežati ili poremetiti tijek prilagodbe kod djeteta.
Jukić Lušić i Karabatlić (2003) dale su na temelju svojih profesionalnih iskustava i znanstvenih spoznaja prikaz niza aktivnosti koje realiziraju tijekom procesa prilagodbe, a neke od njih slijede u nastavku.
1. Priprema roditelja (obitelji) i djeteta (posredno) za odvajanje
Organiziranje planiranog roditeljskog sastanka kako bi se roditelji upoznali s planom i programom rada ustanove i dobili temeljne informacije o procesu adaptacije; dijeljenje letaka za roditelje na temu adaptacije; provođenje inicijalnog intervjua s roditeljima i djetetom na temelju popunjenog inicijalnog upitnika kako bi se prikupili podaci o djetetu i obitelji; organizirani obilasci skupine i ustanove s ciljem upoznavanja roditelja i upoznavanja s prostorima odgojne skupine i načinima koji se organiziraju odgojno-obrazovni rad u skupini.
2. Priprema vrtića za dolazak djeteta
Osiguravanje materijalnih uvjeta (raznoliki poticaji i didaktika); osiguravanje stalnosti odgojitelja i adekvatnih organizacijskih uvjeta rada (dogovaranje oko „preklapanja” redara odgojitelja); osiguravanje stručnih radnika za pružanje stručne pomoći u slučaju potrebe; sastanci Odgojiteljskog vijeća s ciljem diseminacije informacija i dogovora na temu rada roditeljskog sastanka i smjernica za rad u razdoblju adaptacije, i slično.
3. Dolazak djeteta u vrtić
Postupno povećavanje vremena boravka djeteta u skupini uz prisustvovanje roditelja; zajednički rad odgojitelja u cilju radne vježbe ili s većim „preklapanjem” vremena; organiziranje aktivnosti koje djeca vole i koje su kvalitetne baš za djecu te vrijeme odgovornosti odgojitelja; razmjena informacija između odgojitelja i roditelja (s posebnim naglaskom na odgojno-obrazovnu vrijednost).
4. Praćenje procesa prilagodbe djeteta
Evidentiranje djetetovih ponašanja i reakcija te praćenje istih na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj razini s ciljem unošenja potrebnih promjena u proces prilagodbe kako bi bio uspješniji.
Nadalje, Stefanova Petrova (2018) je na temelju svojih istraživanja, između ostalog, došla do zaključaka kako je za uspješnu prilagodbu na vrtić vrlo važno uskladiti zahtjeve prema djetetu od strane obitelji i vrtića koji se tiču, primjerice, hranjenja, osobne higijene, odlaska na odmor, pospremanja ili oblačenja, te je kod djece potrebno razvijati radne navike kod kuće sukladno dobi kako bi lakše prihvatila vrtićku rutinu. Stoga, prije polaska djeteta u vrtić, obaveza odgojitelja je upoznati roditelje s vrtićkom rutinom jer to svakako olakšava prilagodbu kod djece. Uz to, ističe i važnost korištenja prijelaznih objekata, poput djetetove omiljene igračke, kako bi se lakše nosilo s novonastalom situacijom.
Sonowska (2013, prema Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020) također navodi zanimljive prakse koje su se pokazale kao važne tijekom organizacije procesa adaptacije na vrtić, a odnose se na mogućnost boravka djece i roditelja u vrtiću i prije upisa te mogućnost upoznavanja druge djece koja će biti upisana u vrtić i prije samoga polaska u isti, kao i mogućnost uključivanja starije braće ili sestara u skupinu tijekom adaptacije.
Usprkos svim naporima koje ulažete da bi adaptacija tekla bez većih poteškoća, jednostavno nekada treba prihvatiti da stvari ne idu onako kako smo planirali.
Stoga ako prepoznate da neko dijete u Vašoj skupini prolazi tzv. tešku adaptaciju, važno je pravovremeno identificirati čimbenike koji joj mogli biti uzrok, utvrditi kako bi ih dijete/roditelj/odgojiteljska mogla prevladati te osmisliti i ponuditi adekvatne pomode i podršku u tom procesu.
Konkretno, potrebno je detaljnije analizirati sljedeće čimbenike (Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020):
(1.) Intrapersonalne čimbenike djeteta, obitelji i odgojitelja (temperament, osobine ličnosti, privrženost, komunikacijski stil, kompetencije i stavovi odgojitelja i slično)
(2.) Interpersonalne čimbenike djeteta, obitelji i odgojitelja (stil privrženosti, tijek i ishodi prilagodbe, odnos dijete – roditelj – odgojitelj, način rada u vrtiću, odnosi obitelj – vrtić, odnos unutar tima u vrtiću – lokalna zajednica, i slično).
Kako bi to bilo moguće, potrebno je sustavno razvijati suradničke odnose između vrtića i obitelji, ali i unutar vrtića.
Ti odnosi se trebaju temeljiti na otvorenoj i iskrenoj komunikaciji kako bismo prikupili dovoljno podataka (intervju, anketni upitnici, procjene/samorprocjene) i dobili što realniju sliku o djetetu i njegovom funkcioniranju. U tom slučaju nije dovoljan samo inicijalni razgovor i upitnik koji roditelj popunjava prilikom upisa već trebamo „dublje zagrabiti“ kroz promjene. Potrebno je sustavno pratiti i bilježiti ponašanje i emocionalna stanja djeteta prilikom kontakta s djetetom i roditeljem u vrtiću, kao i u odnosima s vršnjacima i odraslima.
Ne smijemo zaboraviti niti na sebe jer smo možda ponekad upravo mi ti koji svojim stavovima otežavamo prilagodbu i doprinosimo da ona ne teče očekivanim tijekom. Stoga, ne zaboravimo analizirati i pratiti svoj rad i baviti se sobom u cijelom tom procesu. Laura i Loredana (2017) navode kako su upravo stavovi odgojno-obrazovnih djelatnika prema djetetu i njegovoj obitelji jedan od ključnih faktora kada je u pitanju uspješna prilagodba djeteta na vrtić. Svakako, u rad s djetetom potrebno je uključiti i stručni tim (pedagog ili psiholog) koji će pružiti stručnu pomoć djetetu kako bi se olakšao proces adaptacije i smanjili fizički i psihički simptomi (Tatalović Vorkapić i Pauletić, 2020). Zanimljivo je spomenuti i istraživanje koje su provele Laura i Loredana (2017), a koje je pokazalo da djeca čiji se roditelji ponašaju prema uputama stručnjaka imaju znatno manje poteškoća prilikom adaptacije na vrtić, što je stručni tim procijenio praćenjem reakcija djeteta i primjenom odgovarajućih strategija.Stoga, u ovakvim situacijama roditeljski kompetentan pristup i suradnja sa stručnim timom mogu značajno olakšati proces duge ili teške adaptacije djeteta na vrtić.
Ako ništa od navedenog ne daje rezultate, u konačnici nekada treba prihvatiti i činjenicu da se neka djeca nikada neće u potpunosti prilagoditi na vrtić, no takve situacije su zaista vrlo rijetke (Raikhon Makhanbetovna, 2023).
Iako je to ponekad frustrirajuće i obeshrabrujuće, naš zadatak je da toj djeci pružimo sve što možemo kako bi se osjećala što ugodnije, bolje i sigurnije u vrtićkom okruženju.
Za kraj, iako to ponekad nije nimalo lako, predlažemo da se tijekom procesa prilagodbe vodite mišlju da je svaka nova prilagodba, a posebice ona teška, nova prilika za rad na sebi.
U tom emotivnom „roller coasteru“ u kojem su se našla djeca i roditelji, u većini slučajeva nevisnim tihim ušima očekuje, naš je posao da „s njima podijelimo svoj mir, a ne da se pridružujemo njihovom kaosu“, kako je to rekla L. R. Knost.
1. Jukić Lušić, I., & Karabatić, Z. (2003). Olakšavanje i praćenje prilagodbe. Dijete, vrtić, obitelj, 9(34), 3-9.
2. Laura, G., & Loredana, B. (2017). Educational Counselling Of Pre-School Children For Adaptation To The Kindergarten Environment. U: Bekirogullari, Z., Minas, M. Y., & Thambusamy, R. X. (Ur.), ICEEPSY 2017: Education and Educational Psychology (str. 942-955). Porto: Faculty of Medicine of Porto University.
3. Makhanbetovna, S. R. (2023). Features of adaptation of the child to kindergarten. Pioneer: Journal of Advanced Research and Scientific Progress, 2(5), 47-51.
4. Mašković, T., Drožđan D., Sokač. M., & Josić, M. (2018). Od jaslica do škole: Vodič za lakši proces prilagodbe na jaslice, vrtić i školu. Sveta Nedjelja: Printera grupa.
5. Stefanova Petrova, K. (2018). Behavioural skills – a prerequisite for the successful adaptation to the conditions in the kindergarten. Knowledge - International Journal, 28(3), 895-899.
6. Tatalović Vorkapić, S., & Pauletić, I. (2020). Perspektiva odgajatelja o organizaciji prijelaza i prilagodbe djece u dječjim vrtićima Primorsko-goranske županije: kvantitativna analiza. U: Tatalović Vorkapić, S. (Ur.), Psihologija privrženosti i prilagodba u dječjem vrtiću – Psihologija dobrobiti djece vol. 1. (str. 59-104). Rijeka: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Rijeci.
.png)
.png){kind=small}