Reggio Emilia pristup ne počinje teorijom – on počinje ljudima koji su vjerovali u moć zajednice. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, u vremenu razrušenih domova i društvenih pustoši, obične žene i muškarci iz regije Reggio Emilia donijeli su iznimnu odluku: izgraditi školu vlastitim rukama.
Stanovnici sela Villa Cella okupili su se s jednim ciljem – da njihova djeca imaju bolji početak. Kako bi prikupili novac, prodali su ono što su za sobom ostavili Nijemci u povlačenju: stari tenk, nekoliko vozila i nekoliko konja. Ne samo zgradu, već novu vrstu obrazovanja, temeljenu na suradnji, poštovanju i jednakosti.
,,Zidove ove škole gradili smo zajedno, muškarci i žene, jer smo željeli da ona bude nova i drukčija za našu djecu." – Stanovnici Ville Celle, Reggio Emilia, svibanj 1945.
U tom činu zajedničke gradnje ne krije se samo arhitektonska, već i pedagoška revolucija.
Djeca su od početka bila središte zajedničke brige – i upravo iz tog iskustva nastaje model koji danas poznajemo kao Reggio Emilia pristup.
Ubrzo se ovoj inicijativi pridružuje Loris Malaguzzi, mladi pedagog koji ne dolazi “poučavati”, već slušati, povezivati i stvarati zajedno s roditeljima i zajednicom. Zajedno razvijaju viziju obrazovanja kao demokratskog, otvorenog i participativnog procesa – gdje svi imaju pravo glasa i svi doprinose.
U središtu Reggio Emilia filozofije nalazi se duboko poštovanje prema djetetu – ne kao praznoj ploči koju treba ispisati, već kao kompetentnom biću koje od prvog dana sudjeluje, istražuje i stvara značenje iz svijeta koji ga okružuje. Odrasli u tom svijetu – roditelji, odgojitelji i članovi zajednice – nisu izdvojeni autoriteti, već partneri u odgoju, sugrađevinari jednog šireg obrazovnog projekta.
U Reggio vrtiću roditelji nisu "korisnici" nego aktivni sudionici koji zajedno s odgojiteljima kreiraju odgojno-obrazovni proces. Odgojitelji pak djeluju kao istraživači – njihova uloga nije prenošenje gotovih odgovora, već praćenje i suradnja s djecom u procesu otkrivanja.
Okolina se smatra “trećim odgojiteljem” – prostor se uređuje pažljivo, s ciljem da komunicira, inspirira i uključuje. Ništa nije slučajno, jer sve može postati poticaj za istraživanje, igru i međusobnu povezanost.
Posebnu ulogu ima pedagoška dokumentacija, koja nadilazi administrativnu svrhu. Kroz dokumentiranje dječjih misli, pitanja i procesa, cijela zajednica dobiva prostor za refleksiju, dijalog i kontinuirani rast.
U Reggio Emilia pristupu, suradnja nije dodatak obrazovanju – ona jest obrazovanje. To je suptilna, svakodnevna mreža odnosa između ljudi i prostora, ideja i iskustava. U toj mreži, odgojitelji i stručni suradnici zajedno reflektiraju i uče, roditelji nisu pozvani “naknadno”, već od početka sudjeluju, prostor govori, poziva i podržava, dokumentacija ne služi kontroli nego dijalogu i rastu, a djeca su aktivni suputnici, a ne pasivni primatelji.
Reggio nas uči da obrazovanje nije nešto što činimo za djecu, nego nešto što stvaramo s djecom – i jedni s drugima. Kada odrasli međusobno surađuju, kada prostor surađuje s procesom, kada se informacije dijele, kada se učenje dokumentira i dijeli – tada vrtić postaje mjesto koje ne samo da odgaja, već i povezuje.
U vremenu kada se često pitamo kako izgledaju najbolji oblici obrazovanja, Reggio Emilia nas podsjeća da odgovor nije u tehnologiji, savršenim alatima ili gotovim programima.
Odgovor je u ljudima koji surađuju – iskreno, otvoreno i s vjerom u zajednički rast.
Jer tamo gdje postoji stvarna suradnja, tamo djeca rastu slobodno, sigurno i s povjerenjem da i ona jednog dana mogu biti graditelji svijeta.
Ova tema Vas zanima? Pronađite edukaciju koja će Vam pružiti još više korisnih informacija.
.png)
.png){kind=small}