Izvori znanja i prilike za stručno usavršavanje ranije su se svodile na pristup literaturi (dostupnoj u knjižnicama i knjižarama), organizirane edukacije uživo na lokacijama ustanova ili nekim drugim mjestima na koje je trebalo fizički doći. Pristup znanju bio je limitiran vremenskim i organizacijskim mogućnostima odgojno-obrazovnih stručnjaka.
Suvremeni modeli profesionalnog usavršavanja nadvladali su te prepreke, a i didaktičko-metodički koncept također je doživio svojevrsne modifikacije.
Suvremeni modeli prepoznaju potrebu za kontinuiranim prilagođavanjem promjenama u području odgoja. Odgojitelji potiču na otvorenost novim idejama, metodama i pristupima kako bi osigurali da njihova praksa bude relevantna i učinkovita. To uključuje praćenje najnovijih istraživanja, promjena u zakonodavstvu i razvoj novih vještina potrebnih za rad u suvremenom okruženju.
Suvremeni modeli profesionalnog usavršavanja polaze od potrebe za kontinuiranim prilagođavanjem promjenama u području odgoja i obrazovanja. Odgojitelje se potiče na otvorenost prema novim idejama, metodama i pristupima kako bi njihova praksa ostala relevantna, kvalitetna i učinkovita. To podrazumijeva praćenje suvremenih istraživanja, promjena u zakonodavnom okviru te kontinuirani razvoj novih znanja i vještina potrebnih za rad u dinamičnom i promjenjivom obrazovnom kontekstu.
Suvremeni modeli naglašavaju važnost kolaborativnog učenja i profesionalnog umrežavanja kao ključnih elemenata razvoja odgojno-obrazovne prakse. Kroz suradnju s kolegama, odgojitelji dobivaju priliku razmjenjivati iskustva, zajednički promišljati izazove s kojima se susreću u svakodnevnom radu te razvijati nove strategije i pristupe usmjerene na unapređenje kvalitete prakse.
''Pauk – u mreži dobre prakse“ KoHo pedagogije®️pruža prostor za suradnju, umrežavanje i razmjenu ideja kroz sustavno predstavljanje primjera dobre prakse iz odgojno-obrazovne svakodnevice. Na Pauku odgojitelji, stručni suradnici i ravnatelji dijele promišljene, kreativne i u praksi provjerene pristupe radu s djecom, pri čemu se naglasak stavlja na učenje iz stvarnih iskustava, refleksiju i međusobno profesionalno osnaživanje. Pauk tako postaje mjesto povezivanja stručnjaka, ideja i pedagoških mogućnosti, u kojem se praksa prepoznaje kao vrijedan izvor znanja i razvoja.
Jedan od važnih instrumenata refleksije i samorefleksije u profesionalnom razvoju jest koncept kritičkog prijatelja. Kroz sustavnu samoprocjenu, analizu vlastite prakse i refleksivni dijalog, odgojitelji mogu prepoznati područja u kojima je potrebna promjena, dublje razumjeti vlastite pedagoške postupke te razvijati strategije za njihovo unapređenje.
Odgojitelji se razlikuju po razini znanja, iskustvu, interesima i profesionalnim potrebama. Suvremeni modeli profesionalnog usavršavanja stoga naglašavaju važnost individualiziranog pristupa, koji omogućuje usklađivanje sadržaja i oblika usavršavanja s ciljevima i razvojnim potrebama svakog pojedinca.
Učenje i profesionalni razvoj ne predstavljaju jednokratan događaj, već kontinuiran i dinamičan proces. Kroz trajno učenje i sustavno profesionalno usavršavanje, odgojitelji kontinuirano obnavljaju i proširuju svoja znanja, razvijaju nove vještine te se uspješnije prilagođavaju promjenama i izazovima suvremenog odgojno-obrazovnog okruženja.
Suvremeni modeli profesionalnog usavršavanja naglašavaju važnost aktivnog sudjelovanja odgojitelja u procesu učenja. Umjesto pasivnog usvajanja informacija, odgojitelje se potiče na istraživanje, kritičko promišljanje i smisleno povezivanje stečenih znanja s vlastitom praksom, čime se osigurava njihova primjenjivost i održivost u svakodnevnom radu.
Tehnologija ima značajnu ulogu u razvoju suvremenih modela profesionalnog usavršavanja. Online platforme i digitalni alati omogućuju odgojno-obrazovnim stručnjacima učenje vlastitim tempom, u vremenu i prostoru koji im odgovaraju, kao i odabir sadržaja usklađenih s njihovim profesionalnim interesima i područjem djelovanja.
U KoHo pristupu razvoju sadržaja naglašava se suradnja teorije i prakse. Teoretičari i predmetni stručnjaci oblikuju teorijske okvire i osmišljavaju pedagoške aktivnosti, dok praktičari iste aktivnosti provode u odgojno-obrazovnoj praksi, dokumentiraju procese i ishode te dodatno razvijaju poticaje prilagođene konkretnom kontekstu rada. Autorsko-predavački timovi, sastavljeni od predmetnog stručnjaka i praktičara, omogućuju stvaranje edukacija i priručnika u kojima su teorijska polazišta jasno povezana s primjerima iz prakse, hodogramima aktivnosti te vizualnom dokumentacijom kroz fotografije i videozapise.
Digitalni alati također omogućuju uključivanje u virtualne profesionalne zajednice na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Na taj se način potiče umrežavanje, razmjena iskustava i znanja te prijenos dobrih praksi među odgojno-obrazovnim stručnjacima. Korištenjem profesionalnih profila na društvenim mrežama, bilo u osobno ime ili u ime ustanove, odgojitelji dobivaju veću vidljivost svog rada, mogu predstavljati projekte i metode, pratiti relevantne stručnjake i organizacije te doprinositi profesionalnoj zajednici vlastitim iskustvom i stručnošću.
KoHo pedagogija® ima dugogodišnje iskustvo u osmišljavanju i provedbi edukacija međunarodnog karaktera, okupljajući predavače i stručnjake iz regije, Europe, Sjeverne Amerike i Australije. Kroz suradnju s renomiranim međunarodnim institucijama i pojedincima iz područja odgoja i obrazovanja, KoHo pedagogija® sustavno gradi prostor dijaloga između suvremenih teorijskih pristupa i pedagoške prakse.
U suradnji s organizacijom Reggio Children iz Italije, KoHo pedagogija® organizirala je online edukaciju namijenjenu hrvatskim odgojiteljima, čime je omogućeno izravno povezivanje s izvornim Reggio Emilia pristupom. Uz to, u okviru KoHo edukacija sudjelovale su i istaknute međunarodne autorice i edukatorice poput Iben Sandahl, Susan Perrow te brojni drugi stručnjaci čiji rad ima značajan utjecaj na suvremene pedagoške prakse u različitim obrazovnim kontekstima.
Pristup informacijama prije je bio zahtjevniji u smislu dostupnosti izvora informacija koji su bili limitirani na fizičke knjige, časopise, dok su digitalni resursi bili rjeđi nego danas. Danas pristup informacijama više nije problem, štoviše, u odnosu na nekadašnji gotovo pustinjski hod do izvora znanja, danas smo uronjeni u ocean informacija i, barem na prvi pogled, plivamo u informacijskom blagostanju. No, u okruženju te podatkovne raskoši, javljaju se novi izazovi.
Jedan od ključnih jest navigacija u moru informacija i sposobnost fokusiranja na one koje su relevantne, kvalitetne i doista smislene za individualni profesionalni razvoj. Profesionalno usavršavanje nikada nije neutralan ni univerzalan proces, ono se uvijek gradi na specifičnim interesima, iskustvima i resursima pojedinog praktičara, čije se opće pedagoške kompetencije oblikuju kroz osobne profesionalne putanje.
U knjizi Paradoks izbora: Zašto je manje više Barry Schwartz objašnjava kako prevelik broj mogućnosti u suvremenom društvu ne povećava osjećaj slobode, već često vodi u nesigurnost, nezadovoljstvo i stalno preispitivanje vlastitih odluka. Umjesto većeg zadovoljstva, obilje izbora smanjuje sigurnost u vlastite odluke i povećava osjećaj osobne odgovornosti za svaki ishod. Prevelik izbor informacija ima sličan učinak: opterećuje, troši energiju i potiče nesigurnost. Gubitak jasnih referentnih točaka i autoriteta u stvaranju znanja čini proces učenja logistički zahtjevnijim; što je svojevrstan paradoks u vremenu u kojem su informacije ''dostupne na klik“. Pitanje više nije kako doći do informacija, nego koje odabrati.
Taj teror informacijskog izbora, svjesno ili nesvjesno pritišće i odgojno-obrazovne stručnjake dok - u razdoblju u kojem se još nije uspostavio novi profesionalni kompas - pokušavaju navigirati kroz nabujalu podatkovnu vegetaciju suvremenog digitalnog prostora.
Drugi značajan izazov odnosi se na sadržaje generirane uz pomoć umjetne inteligencije. Iako oni mogu biti brzi, dostupni i funkcionalni, često im nedostaje personalizirana dubina koju pruža ljudsko autorstvo. Također, izostaje ona razina stručne odgovornosti i teorijske utemeljenosti koja je obilježavala klasičnu znanstveno-akademsku produkciju nastalu u vremenu kada je znanje bilo rezultat isključivo misaonog i iskustvenog rada čovjeka.
Polazeći od prepoznatih izazova (1) obilja informacija i učinka terora izbora te (2) sveprisutnosti AI-generiranih sadržaja, KoHo pedagogija® svjesno bira put promišljenog i kreativnog pedagoškog stvaralaštva. Kreativnost, iako nužno subjektivna, ona je tipično ljudska ''čarolija“ koja opće i apstraktno prevodi u blisko, posebno, zanimljivo, razumljivo, pamtljivo i dojmljivo. Upravo kroz takvu kreativnu preradu znanje prestaje biti samo informacija i postaje iskustvo.
Predavače se potiče da sadržaje oblikuju u skladu sa svojom profesionalnom osobnošću, iskustvom i pedagoškim rukopisom, dok KoHo tim edukacijama pridružuje priče, narative i slike koji ujedno i usmjeravaju sadržaj i metodički pristup, pomažući sudionicima da znanje povežu, razumiju i zadrže.
U vremenu preopterećenom informacijama, materijalima i sadržajima svih vrsta, KoHo pedagogija® želi biti tišina. Tišina koja bira govoriti tek nakon promišljanja, tišina koja ''ispeci pa reci“ pristupom nekim praktičarima postaje pouzdan kompas, a ne još jedan izvor informacijske buke. Kao što Carl Honoré u Pohvali sporosti zagovara traženje prave brzine, KoHo traži pravu pedagošku brzinu - onu koja kvalitetu stavlja ispred kvantitete.
„Znam ja da mlade đavo goni i da samo žele živjeti i živjeti brzo… ali život, da bude život, mora se živjeti polako“, piše Mercè Rodoreda u romanu Trg dijamanta. Tako i pedagoško stvaralaštvo, da bi doista bilo stvaralaštvo - s iskrom posebnosti i kralježnicom autentične stručne prerade - mora imati pravo na sporost, na vrijeme za sazrijevanje, povezivanje i smisao.
Upravo u tom usporavanju i svjesnom davanju značenja informacijama KoHo pedagogija® vidi budućnost profesionalnog usavršavanja.
.png)
.png){kind=small}