U suvremenoj predškolskoj praksi dokumentacija se ne promatra kao tek administrativna obveza, već kao živi i evolutivni proces učenja – za djecu, ali i za same odgojitelje. Uloga dokumentatora nije nešto s čime se rađamo, već nešto što gradimo korak po korak, promatranjem, istraživanjem i zajedničkim promišljanjem.

‍

Kao što ističe Seitz, dokumentatori prolaze svojevrsni razvojni put – od prve nesigurnosti i tehničkih izazova do dubokog razumijevanja pedagoške vrijednosti dokumentiranja. U početku, dokumentator se pita što bi uopće trebao dokumentirati. U želji da ništa ne propusti, prikuplja sve – od crteža do fotografija, često stvarajući oglasne ploče koje više informiraju nego interpretiraju. No s vremenom, odgojitelj počinje birati – ne iz nebrige, već iz pedagoške osjetljivosti i razumijevanja što uistinu otkriva tragove djetetova učenja.

Kroz istraživanje digitalnih alata, odgojitelj stječe tehničke vještine: kako koristiti fotoaparat, koje trenutke zabilježiti, kako strukturirati videoisječke. No ono što istinski mijenja perspektivu jest usmjerenost na djetetovu angažiranost – sposobnost da se u detalju prepozna ono što je uistinu važno, što govori o načinu razmišljanja djeteta.

S vremenom, dokumentator prelazi iz faze bilježenja u fazu povezivanja. Fotografije, opisi, dječji radovi – sve to postaje materijal za pričanje cjelovite priče o učenju. Priče koje imaju početak, sredinu i kraj. Koje ne samo da informiraju roditelje i zajednicu, već inspiriraju tim i oblikuju kurikulum.

U konačnici, dokumentacija prerasta u alat refleksivne prakse. Odgojitelj dokumentira ne samo što se dogodilo, već zašto je to važno – kako iskustvo doprinosi učenju, kako se nadovezuje na dječje interese i kako oblikuje sljedeći pedagoški korak. Dokumentacija tako postaje most između svakodnevne prakse i šireg razumijevanja učenja kao procesa.