Drama trokut je model međuljudskih odnosa koji je 1968. godine opisao američki psihijatar Stephen B. Karpman, u okviru transakcijske analize. Model opisuje tri međusobno povezane uloge u koje ljudi ulaze u napetim ili konfliktnim situacijama: progonitelja, žrtvu i spasitelja. Uloge nisu trajne osobine ličnosti. To su naučeni obrasci ponašanja koji se aktiviraju pod pritiskom i u kojima se sudionici mogu brzo izmjenjivati.

‍

Tri uloge drama trokuta

Progonitelj okrivljuje, kritizira i postavlja se iznad drugih. Njegova je temeljna poruka “Ti si kriv/a.” Žrtva se doživljava bespomoćnom, izbjegava odgovornost i traži nekoga tko će problem riješiti umjesto nje. Njezina je poruka “Ništa ne mogu.” Spasitelj uskače nepozvan i preuzima tuđe obveze. Time održava ovisnost drugih o sebi, a kroz pomaganje potvrđuje vlastitu vrijednost. Poruka spasitelja glasi “Bez mene nećeš uspjeti.” Zajedničko je svim trima ulogama da odgovornost smještaju izvan sebe. Zato se odnos ne razvija, nego se isti sukob ponavlja s promijenjenim rasporedom uloga.

U dječjem vrtiću drama trokut često se vidi u svakodnevnim situacijama: u stručnom timu, u suradnji s odgojiteljima i u odnosima s roditeljima. Pedagog koji bez riječi preuzima zadatke odgojitelja i kolega iz stručnog tima djeluje iz uloge spasitelja. Kada ga preopterećenost dovede do iscrpljenosti, lako prelazi u ulogu žrtve. Ako zatim počne prigovarati i okrivljavati druge, ulazi u ulogu progonitelja.

‍

Trokut autonomije

Trokut autonomije, poznat i kao pobjednički trokut, predstavlja izlaz iz opisanog obrasca. Model je 1990. godine predložila Acey Choy, a temelji se na preoblikovanju svake uloge u njezin konstruktivni oblik:

• progonitelj postaje izazivač koji jasno postavlja očekivanja i granice, bez napada na osobu;
• spasitelj postaje saveznik koji pruža podršku, ali drugome ostavlja odgovornost za rješenje;
• žrtva postaje stvaratelj koji priznaje vlastitu ranjivost i usmjerava se na dostupne mogućnosti.

‍

Komunikacija pod stresom

Srodno objašnjenje ponašanja pod stresom ponudila je obiteljska terapeutkinja Virginia Satir. Ona je opisala četiri obrambena komunikacijska obrasca kojima osoba štiti samopoštovanje kada se osjeća ugroženo:

• molitelj se slaže i ugađa drugima;
• optuživač napada;
• racionalizator se skriva iza logike i pravila;
• zabavljač odvraća pažnju od teme.

Nasuprot tim obrascima stoji uravnotežena komunikacija u kojoj su riječi, osjećaji i ponašanje usklađeni.

‍

Uloge iz obiteljskog sustava

Dio uloga potječe iz obiteljskog sustava i prenosi se u profesionalni život. Osoba koja je u djetinjstvu imala ulogu zlatnog djeteta često teži savršenstvu, boji se pogreške i teško odbija zahtjeve nadređenih. Izgubljeno dijete naučilo je biti neprimjetno, pa mu je i kao odrasloj osobi teško progovoriti i postaviti granicu.

Prvi korak prema promjeni jest imenovanje uloge u trenutku kada se ona aktivira. Kada osoba prepozna obrazac, prestaje se s njim poistovjećivati i preuzima položaj promatrača. Iz tog položaja moguć je svjestan izbor drugačijeg ponašanja.

‍