Partnerstvo obitelji i dječjeg vrtića odnos je utemeljen na uzajamnom poštovanju, povjerenju, razmjeni znanja i zajedničkoj odgovornosti za dobrobit djeteta. Razvija se kroz svakodnevne susrete, komunikaciju i mogućnosti sudjelovanja obitelji u životu ustanove. Njegovi se temelji oblikuju već pri prvom kontaktu roditelja s vrtićem: načinom dočeka, dostupnošću informacija, organizacijom prostora i spremnošću djelatnika da čuju roditeljevo iskustvo.

U prezentaciji “Suvremeni pristupi suradnji s roditeljima u dječjem vrtiću” Doris Velan ističe da partnerstvo počinje prije prvog razgovora. Prostor, vrijeme, jezik, dosljednost tima i transparentnost rada roditelju poručuju kakvo mu mjesto ustanova omogućuje. Ti elementi predstavljaju praktična obilježja kulture vrtića.

‍

Partnerstvo kao obilježje kulture ustanove

Kultura vrtića obuhvaća vrijednosti, uvjerenja, odnose i ustaljene načine djelovanja koji oblikuju svakodnevni život ustanove. Vidljiva je u tome kako djelatnici razgovaraju s roditeljima, kako odgovaraju na pitanja, čije prijedloge uzimaju u obzir i kako postupaju pri neslaganju.

Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje partnerstvo s roditeljima i širom zajednicom određuje kao jedno od svojih temeljnih načela. Naglašava osnaživanje roditelja, prepoznavanje njihovih potreba te uključivanje u donošenje odluka povezanih s razvojem, učenjem i socijalnim životom djece.

Partnerski odnos podrazumijeva uvažavanje različitih znanja. Roditelji poznaju djetetovu obiteljsku svakodnevicu, iskustva i navike, dok odgojitelji i stručni suradnici pridonose profesionalnim znanjem i opažanjima djeteta u vrtićkom okruženju. Razmjena tih perspektiva omogućuje potpunije razumijevanje djeteta. Ravnopravnost sudionika pritom ne znači istovjetnost njihovih uloga i odgovornosti.

‍

Prostor kao poruka dobrodošlice

Prostorno uređenje može roditelju olakšati snalaženje i susret s ustanovom. Jasne oznake, pregledne informacije i dostupni kontakti smanjuju neizvjesnost pri dolasku. Mjesto za miran razgovor pokazuje da vrtić predviđa vrijeme i uvjete za razmjenu koja zahtijeva pažnju i privatnost.

Važan je i sadržaj koji roditelj susreće u prostoru. Dokumentacija dječjih aktivnosti može prikazivati pitanja, pokušaje, istraživanja i načine učenja djece. Tako roditelju omogućuje razumijevanje odgojno-obrazovnog procesa, a stručnim djelatnicima pruža polazište za razgovor o djetetovim iskustvima. Nacionalni kurikulum upravo dokumentaciju prepoznaje kao sredstvo izgradnje partnerstva s roditeljima.

Dobrodošlica uključuje i jasna pravila boravka u ustanovi. Roditelju treba biti razumljivo kada i kako može ući u skupinu, sudjelovati u aktivnosti ili dogovoriti razgovor. Usklađivanje otvorenosti ustanove sa sigurnošću i privatnošću djece dio je odgovornog oblikovanja tih mogućnosti.

‍

Vrijeme i dostupnost suradnje

Mogućnost sudjelovanja ovisi o organizacijskim uvjetima. Termin sastanka, trajanje radionice i način najave mogu olakšati ili otežati dolazak roditelja. Radne obveze, skrb o drugoj djeci, prijevoz i jezične prepreke mogu ograničavati sudjelovanje i kada postoji interes.

Stoga izostanak roditelja s pojedine aktivnosti nije dovoljan pokazatelj njegova odnosa prema vrtiću. U prezentaciji Doris Velan pitanje slabog odaziva povezuje se s provjerom mogućih prepreka i prilagodbom ponude ustanove. Primjena tog pristupa može uključivati ispitivanje prihvatljivih termina, kraće susrete ili dogovor o drugom obliku kontakta.

Stručne smjernice NAEYC-a naglašavaju potrebu za različitim mogućnostima sudjelovanja i alternativnim načinima komunikacije kada roditelji nisu dostupni tijekom dolaska i odlaska djece.

‍

Jezik kojim se gradi odnos

Način govora o djetetu i obitelji utječe na tijek razgovora. Opće procjene, poput tvrdnje da je dijete neposlušno ili da roditelji ne surađuju, mogu zatvoriti prostor za istraživanje situacije. Opis konkretnog ponašanja omogućuje precizniju razmjenu.

Primjerice, umjesto procjene “On ne prihvaća pravila”, moguće je opisati opažanje: “Tijekom pospremanja često nastavlja igru i teško se uključuje u zajednički dogovor.” Zatim se roditelja može pitati što djetetu kod kuće pomaže pri završavanju aktivnosti.

Takav razgovor povezuje opažanja stručnjaka s roditeljevim iskustvom. Teškoće se iznose jasno, uz uvažavanje djetetovih snaga i okolnosti u kojima nastaju. Doris Velan taj pristup opisuje kao jezični pomak od procjenjivanja prema suradnji.

‍

Dosljednost tima i transparentnost rada

Roditelj odnos s ustanovom gradi kroz kontakte s više djelatnika. Zato je potrebno uskladiti osnovne informacije, postupke i dogovore. Ako roditelj dobiva različite odgovore na isto pitanje, može mu biti teško razumjeti očekivanja ustanove i procijeniti kome se obratiti.

Dosljednost se ostvaruje jasnom podjelom odgovornosti i razmjenom relevantnih informacija unutar tima. Pritom se čuva povjerljivost podataka o djetetu i obitelji.

Transparentnost rada znači da roditelj može razumjeti svrhu odgojno-obrazovnih postupaka. Objašnjenje zašto djeca biraju aktivnosti, kako se prati njihovo učenje ili kako se dogovara podrška tijekom prilagodbe omogućuje sadržajnije sudjelovanje roditelja. Dostupna informacija postaje polazište za pitanja i zajedničko promišljanje.

‍

Od informiranja prema sudjelovanju

Informiranje, uključivanje i partnerstvo povezani su, ali različiti oblici odnosa. Informiranjem roditelj dobiva potrebne podatke. Uključivanjem sudjeluje u određenim aktivnostima. Partnerstvo se razvija kada njegovo znanje, pitanja i prijedlozi imaju stvarno mjesto u razmatranju i donošenju odluka.

NAEYC među načelima kvalitetnog uključivanja obitelji navodi dvosmjernu komunikaciju, zajedničko postavljanje ciljeva i sudjelovanje u odlukama. U praksi to zahtijeva da vrtić roditelje pita za mišljenje, razmotri njihove prijedloge i objasni kako su oni utjecali na postupanje ustanove.

‍